Svako od nas ima svoje karakteristične crte ličnosti – one čine naš mentalni „otisak prsta“. Međutim, kada postanu toliko krute, nefleksibilne i disfunkcionalne da donose stalnu patnju i uništavaju naše odnose, tada govorimo o poremećaju ličnosti. To nije samo „težak karakter“; to je struktura ličnosti koja je sama sebi zatvor.
Šta se zapravo dešava? Strukturalni pogled
Poremećaj ličnosti nije jednostavna navika koju se može lako odbaciti. Radi se o dubinskom narušavanju organizacije selfa (sebe) i načina na koji se povezujemo s drugima.
Otto Kernberg, jedan od najuticajnijih teoretičara u ovoj oblasti, govori o strukturi ličnosti. On izdvaja tri nivoa organizacije: neurotski, granični i psihotični. Osobe s graničnom strukturom ličnosti (poput onih sa Graničnim poremećajem ličnosti – GPL) imaju krhak i nestabilan osećaj selfa, pate od hronične praznine, intenzivnog straha od napuštanja i sklone su primitivnim mehanizmima odbrane kao što je podela/disocijacija – svest je o drugima i sebi podeljena na „sasvim dobre“ i „sasvim loše“, bez mogućnosti da se vide nijanse.
Heinz Kohut, tvorac psihologije selfa, verovao je da je jezgro problema u narušenom selfu koji nije bio dovoljno „ogledan“ i podržan od strane primarnih objekata (najčešće roditelja). Osoba s narcističkim poremećajem ličnosti, na primer, razvija grandiozni self kako bi zaštitila krhko, skriveno osećanje bezvrednosti. Njihova površinska grandioznost je, u stvari, očajnički pokušaj da se nadomesti nedostatak pravog, koherentnog selfa.
Ključni koncepti: Afektivnost i odnosi s objektima
Srž poremećaja ličnosti često leži u nemogućnosti da se regulišu emocije i da se formiraju stabilni, zadovoljavajući međuljudski odnosi.
Prema Švrakiću i Divac-Jovanović, afektivna neravnoteža je centralno obeležje. Oni ističu da je ličnost organizovana oko dominantnih afekata (emocija). Kod poremećaja ličnosti, dominantni su negativni afekti (bes, strah, stid, tuga), što dovodí do hronične emocionalne nelagode i destabilizacije ponašanja. Ova „afektivna orkestracija“ postaje disfunkcionalni obrazac koji upravlja životom pojedinca.
Kernberg dalje razvija teoriju odnosa s objektima, gde se poremećaj vidi kao posledica internalizovanih loših odnosa sa ranim figurama privrženosti. Ove internalizovane slike (dobrih i loših objekata) se ne integrišu, već ostaju podeljene, što dovodi do haotičnih i konfliktnih odnosa u odraslom dobu.
Kada treba potražiti pomoć? Znaci za uzbunu
Poremećaj ličnosti se ne „izleči“ poput prehlade, ali se može uspešno tretirati. Terapija ima za cilj da „omekša“ krute obrasce, pomogne u integraciji selfa i unapredi kapacitet za zdravije odnose.
Razmislite o konsultaciji sa stručnjakom ako prepoznajete neke od sledećih stavki:
- Hronična praznina i nestalan identitet: Osećate se kao da nemate jasan stav, vrednosti ili cilj, i lako utiču na vas drugi ljudi.
- „Rolerkoster“ u odnosima: Ulazite u intenzivne, ali haotične veze, koje se brzo kreću od idealizacije do potpunog obezvređivanja partnera.
- Intenzivni, nepodnošljivi afekti: Doživljavate nalete besa, panike, anksioznosti ili očaja koji su nesrazmerni situaciji i teško se kontrolišu.
- Impulsivno i samo-destruktivno ponašanje: Skloni ste promeni raspoloženja, riskantnom ponašanju, samopovređivanju, jprejedanju, zloupotrebi supstanci ili čak suicidalnim mislima kao načinu nošenja sa bolom.
- Osećaj da ste „drugačiji“ i da se ne uklapate: Stalan osećaj otudenosti i teškoća u održavanju društvenih veza.
Nada kroz terapiju
Rad sa poremećajima ličnosti zahteva vreme i stručno vodstvo. Kernberg je razvio Transference-Focused Psychotherapy (TFP) specifičnu za rad s graničnom organizacijom ličnosti, dok se Kohutov pristup fokusira na empatiju i izgradnju selfa. Savremeni pristupi, poput Dialeitičko-bihejvioralne terapije (DBT), pružaju veoma praktične alate za regulaciju emocija.
Traženje pomoći je prvi korak ka razumevanju i prevazilaženju zatvora u koji vas je stavila vaša ličnost. To je hrabar put ka otkrivanju autentičnijeg, slobodnijeg i koherentnijeg Selfa.